Krajem XIX. stoljeća u Zagrebu su postojale na Gornjem gradu dvije gimnazije (Klasična i Realna), te u zgradi današnjeg muzeja Mimare Kraljevska realna gimnazija i Kraljevska donjogradska velika gimnazija. Godine 1911./1912. u Kraljevsku realnu gimnaziju se upisalo 1118 učenika, što je bilo previše i za onako veliku zgradu ( današnji muzej Mimara), te je Visoka kraljevska zemaljska vlada donijela odluku da se sagradi nova zgrada na Širokom brijegu (današnja Šalata) uređena prema svim modernim školskim zahtjevima, u koju se ima smjestiti Kraljevska II. Realna gimnazija u Zagrebu.

Otpisom Visoke kraljevske zemaljske vlade od 6. prosinca 1912. godine javlja se ravnateljstvu Kraljevske realne gimnazije u Zagrebu da su Njegovo Cesarsko Kraljevsko Apostolsko Veličanstvo Franjo Josip I. blago izvoljelo dopustiti da se Kraljevska realna gimnazija u Zagrebu razdijeli u potpune dvije realne gimnazije (prvu i drugu), čime je osnovana Kraljevska II. realna gimnazija u Zagrebu.

Za ravnatelja te nove škole imenovan je gosp. Milan Žepić iz Karlovca.

24. siječnja 1913. godine premješten je iz Kraljevske I. realne gimnazije u Kraljevsku II. realnu gimnaziju 21 učitelj.

28. siječnja 1913. godine održana je posljednja zajednička sjednica Nastavničkog zbora Kraljevske realne I. gimnazije, a ujedno i prva sjednica Nastavničkog zbora Kraljevske II. realne gimnazije u Zagrebu, na kojoj je prvi ravnatelj II. Kraljevske realne gimnazije g. Milan Žepić zamolio svoj učiteljski zbor da ga zborom i tvorom (riječju i djelom) pomaže onako kako su i do sada pomagali svoga dosadašnjeg ravnatelja.

Nakon formalnog osnivanja II. gimnazije odmah su uslijedili prostorni problemi.

Nova zgrada na Širokom brijegu nije bila gotova, a za vrijeme I. svjetskog rata, služila je kao vojna bolnica tako da II. gimnazija nikad nije uselila u zgradu koja je bila izgrađena za njene potrebe(danas je to zgrada bolnice na Šalati).

II. gimnazija je kroz svoju povijest nekoliko puta preseljavana, od Katarinskog trga, Wilsonovog trga (današnji Rooseveltov trg), Ulice A (današnje Klaićeve), Josipovca i Savske ceste, gdje je u tadašnjoj Kovačkoj i potkivačkoj školi dočekala izgradnju nove zgrade u Domagojevoj ulici 1933. godine, gdje se i danas nalazi.

Zgradu je, prema tada najmodernijim građevinskim i arhitektonskim dostignućima kao i materijalima, projektirao arhitekt Steinnemann. Unatoč lošem održavanju u bivšoj državi, zgrada i danas uz relativno male građevinske zahvate, može odgovoriti svim prostornim i drugim zahtjevima današnjeg gimnazijskog programa.

Raspadom Austro-Ugarske monarhije 1918. godine, dolazi do promjena, kako u kadru, tako i u programima gimnazije.

Za razliku od "nenarodne Austro-Ugarske monarhije", u novoj državi, umjesto mađarskog, uči se francuski, hrvatski postaje hrvatsko-srpski, sat postaje čas, povijest postaje istorija, siječanj se pretvara u januar, a uvodi se i obavezno obilježavanje Dana Svetog Save, 27. siječnja svake godine.

Programi gimnazije mijenjali su se ovisno o zahtjevima vremena i vlasti pa su učenici za vrijeme Austro-Ugarske monarhije slušali obligatne, relativno obligatne i neobligatne predmete.

Obligatni predmeti su: Hrvatski jezik, Latinski jezik, Njemački jezik, Nauk vjere (RKT, Pravoslavni, Mojsijev), Zemljopis, Povijest, Matematika, Opisno mjerstvo, Fizika, Kemija, Filozofijska propedeutika (Logika), Prostoručno risanje, Higijena, Gimnastika.

Relativno obligatni predmeti su: Mađarski jezik, Francuski jezik

Neobligatni predmeti su: Engleski jezik, Kemijske analitičke vježbe, Stenografija, Talijanski jezik

Do II. svjetskog rata nastava se redovno odvija u današnjoj zgradi.

Tijekom rata zgrada postaje vojarna te pri kraju rata biva bombardirana i srušeno je istočno krilo-današnja Klasična gimnazija, koja se seli u ostali sačuvani dio zgrade.

Škola je još jednom bila meta bombi, ovoga puta 1995. godine za vrijeme oslobađanja okupirane Zapadne Slavonije kada su četnici s Banije raketirali školsko dvorište za vrijeme nastave, na sreću bez žrtava.

U bivšoj državi škola je nakon rata II. gimnazija, a u tzv. Reformi školstva biva utopljena u mastodontski Centar za kulturu i umjetnost.

Škola je u svojoj povijesti često mijenjala i ime: od Kraljevske II. realne gimnazije, bila je i Kraljevska II. muška realna gimnazija, Državna II. muška realna gimnazija, II. muška gimnazija, Gimnazija braće Ribar, Centar za odgoj i obrazovanje u kulturi i konačno u slobodnoj Hrvatskoj državi postaje II. gimnazija.